Noæas

Pukle su od tuge žice,
pokrile joj magle lice.
Al’ još èuvam njenu slike,
èuvam sliku još je vidim tu.

Noæas tuga kao njena kosa miriše,
noæas je u svakoj pjesmi ima previše.
Noæas se u oku njišu trešnje daleke,
K’o da su me njene usne opet ljubile.

Neæu ovu pjesmu više,
da mi uspomene briše.
Neæu više Bog ni jednu.
Bog mi jednom možda vrati nju.